Grafička umjetnost: kako će COVID-19 utjecati na budućnost industrije?

John Morent, vlasnik POP Solutions-a, predviđa smrt dereguliranog kapitalizma i hiper-konzumerizma koji potiče i pita kako članovi FESPA-e mogu zajedno raditi na stvaranju hrabrog novog svijeta.

Kakav će biti dugoročni utjecaj krize COVID-19 na grafičku industriju? To je pitanje koje mi je danas postavio FESPA, koji okuplja 16.000 članova iz cijelog svijeta. Koliko god jednostavno izgledalo na prvi pogled, ovo pitanje zahtijeva da se povučemo i stavimo stvari u perspektivu.

Nadalje, intenzitet krize i zamah virusa trebao bi nas zaustaviti u reakciji s našim reptilijskim mozgom, koji pokreće automatske odgovore na temelju prošlih iskustava, te rješavanju problema na holistički i interdisciplinarni način, čak i ako to znači preoblikovanje naših načina od razmišljanja. Temeljna su pitanja sljedeća: kako će izgledati svijet poslije COVID-a i kakve su potencijalne ekonomske i socijalne posljedice pandemije?

John Morent, POP rješenja

Preciznije rečeno, razmatranje krize prije i nakon zdravstvene krize potiče nas da razmislimo o mogućnosti da ova osebujna vremena dovedu do promjene smjera prema održivijem razvoju na koji se poziva sve više ljudi. U najbogatijim i najindustrijaliziranijim zemljama ljudi postaju svjesni da je potrebna promjena ponašanja.

Ti građani ulijevaju nadu da bismo time mogli dati više smisla našem životu. Ipak, usvajanje ekološki prihvatljivijeg načina života, smanjenje naše potrošnje i rasipanja resursa i poticanje kružne ekonomije bit će moguće samo ako je taj novi ekonomski poredak uokviren regulacijom i vođenom političkom ambicijom.

Politički lideri i put ka održivom razvoju

Kratkoročno

Trenutno zaustavljanje, kao i različite mjere koje su poduzele vlade, posljedica su nedostatka napredne strategije za rješavanje pandemije. S izuzetkom Južne Koreje, Singapura i Hong Konga, koje je pogodila epidemija SARS-a 2003. godine, većina zemalja prethodno nije napravila nikakav plan upravljanja rizikom. Kao posljedica toga, kreatori politika bili su prisiljeni odlučiti u last minute pisanim i strukturiranim planovima koji će se brzo provoditi. Čini se da je većina vlada do sada bila uvjerena da se takva pandemija nikada neće dogoditi unatoč lekcijama koje su nas morale učiti u posljednjih 100 godina.

Iskoristivši nedostatak koherentnog plana borbe i naknadno neovisno opskrbu medicinskom i sanitarnom opremom, virus se širio takvom brzinom da su naše vlade bile preplavljene i prisiljene na žurbu. Predstojeća rasprava o upravljanju krizom usredotočit će se na taj jedini aspekt, a upravo ćemo analizom uzroka nedostatka pripreme uspjeti usvojiti bolju strategiju za budućnost. Činjenica da je vrlo malo ljudi vidjelo da dolazi kriza krajnje je neobična i iz toga bismo trebali učiti.

Oni koji ne odrastu osuđeni su na nestajanje

Sudeći prema izjavama naših političkih lidera, zdravlje je postalo univerzalna vrijednost koja prevladava nad svima drugima. Neki bi tvrdili da je zdravstvo kao vrhovna vrijednost zabluda, a potraga za srećom trebala bi održati tu poziciju. U takvom slučaju ekonomski uspjeh, ali i vrijednosti pravde, socijalne jednakosti i obrazovanja, treba promatrati kao oruđe koje bi nam moglo pomoći u postizanju tog cilja.

Apsolutna netarhija

Vjerujemo da socijalna pravda ostaje nezamjenjivi uvjet za stvaranje održivog ekonomskog sustava. Socijalni pakt bez društvene pravednosti više nije mogućnost. Ipak, u našim se zemljama socijalna pravda temelji na državi blagostanja koja ovisi o ekonomskom modelu beskonačnog rasta. Ovaj neoliberalni model, naslijeđen iz doba Reagana i Thatchera, ulazi u novu fazu koja se naziva „netarhični“ kapitalizam, u kojem nekoliko pojedinaca koncentrira puno moći u svojim rukama i sposobno je učiniti da svoje bogatstvo raste bez da išta proizvode. Porast interneta omogućio im je osvajanje čitavih dijelova ekonomije. Netarhične tvrtke poput GAFA (Google, Apple, Facebook i Amazon) primjer su ove pojave. Danas, nevidljiva ruka Adama Smitha još uvijek vlada ekonomijom. Za pristaše teorija škotskog ekonomista, tržište se regulira tako da male ribe jedu od velikih. Drugim riječima, u našem sadašnjem sustavu oni koji ne rastu osuđeni su na nestanak.

Prije nego se pozabavimo načinom na koji će COVID-19 preoblikovati tiskarsku industriju, moramo se sjetiti da će političke odluke igrati bitnu ulogu u ovoj evoluciji. Ako se promjena dogodi, prvo bi bila potrebna snažna spremnost za promjenom, kao i dugoročni globalni, ili barem regionalni akcijski plan.

Ova vrsta promjena i prikupljanje sredstava već se dogodila u prošlosti. Mogli bismo spomenuti Rooseveltov Novi dogovor 1933. godine, Pariški ugovor iz 1951. godine koji je tvorio temelj EEZ-a ili, u novije vrijeme, stvaranje Europske banke za obnovu i razvoj nakon propasti sovjetskog bloka. Trenutno se čini da je zeleni ugovor koji je Europskoj komisiji podnijela njezina predsjednica Ursula von der Leyen u iznosu od 100 milijardi eura rješenje. Možemo se samo nadati da će biti pojačana i provedena ranije nego što je predviđeno.

U ovoj je fazi gotovo nezamislivo kako bi plan takvog razmjera mogao brzo dogovoriti 27 članica EU. Razlike u mišljenju su patentirane kao što je pokazano na sastanku na vrhu ECOFIN-a o koronabondovima. Nedostaje duh solidarnosti, pokretačka snaga europskog projekta. Da bi se postigle pobjede u takvim bitkama ili upisala njihova imena u povijest, kreatori politike trebaju surađivati, a ne sukobljavati se. Ipak, na europskoj sceni, kao i na nacionalnoj, logika konfrontacije i dalje prevladava. S jedne strane, našoj demokraciji prijeti porast populističkih pokreta, ali s druge strane, primjećujemo sramežljiv interes mladih za javne poslove koji nas mogu natjerati na bolje.

Ostali dionici

U grafičkoj industriji ključni su dionici trgovci na malo, multinacionalne mreže kao i potrošači. Ne treba reći da su tvorci politika sveprisutni u ovom trokutu, ali njihova je uloga isključivo regulatorna. Kao predstavnici nacije, oni postavljaju institucionalni i pravni okvir u kojem živimo zajedno.

Što se tiče trgovaca i multinacionalnih tvrtki, ova dva velika dionika izgledaju vrlo slično. Ovise jedna o drugoj za pravilno funkcioniranje, kotiraju na burzi i u velikoj mjeri odgovaraju teorijama čikaške škole ekonomije koje pretpostavljaju da su ta registrirana poduzeća predviđena zakonom kako bi se olakšala koncentracija kapitala te da im je pravni cilj stvoriti što veći profit u najkraćem roku. Ta se škola mišljenja razlikuje od moderne monetarne teorije koja, umjesto da razmišlja samo o pojedinačnim interesima dioničara, nudi moderniji pristup koji među dionicima uključuje zaposlenike, dobavljače, bankare, radnike i tako dalje.

Građani su svjesni produbljivanja nejednakosti i realistične situacije često lošije u drugim zemljama kako je krajnje vrijeme za promjenu stvari

Promjene u kratkom, srednjem i dugoročnom vremenu ovise o tendencijama koje se oblikuju u upravnim odborima navedenih društava koja kotiraju na burzi. Ne postoji model za sve veličine. Žene i muškarci koji sjede unutar odbora mogli bi biti više ili manje skloni promjeni svojih strategija, trenutno utemeljenoj na sve kratkotrajnijoj viziji, kako bi se dugoročno odlučili za uzrok. Ako uspiju obraniti svoj slučaj pred dioničarima, moglo bi se pomisliti da će tvrtke koje usvoje dugoročnu strategiju i ulažu više sada kako bi za 10 godina ostvarile više profita, bile na mjestu pobjednika. Ono što je potrebno kompetentni su i uvjereni vođe.

Ako donositelji politika ne promijene kurs i ne odluče se o realnom i održivom akcijskom planu koji će se provoditi u jednoj generaciji, ne možemo očekivati da će gore spomenuti dionici potaknuti to preusmjeravanje. U nedostatku globalnog konsenzusa o ovom pitanju, etičniji trgovci i multinacionalne kompanije izgubili bi konkurentnost, gurnuli bi se s tržišta i na kraju bi nestali.

Došlo je vrijeme da se dotakne drugi dionik, odnosno potrošač ili, šire rečeno, građanin. Upravo to se događa kada stvari postaju složenije jer smo svi zabrinuti. Političari, ne zaboravimo, jesu glas naroda. Mi biramo ove muškarce i žene i možemo prenijeti svoje misli na njih i utjecati na našu sudbinu umjesto da je izdržimo.

Solidarnost između individualističkih, a opet univerzalističkih građana

Francuski slučaj

Francuski državljani većinom izjavljuju da bismo trebali djelovati u cilju očuvanja našeg planeta. To tvrde u svojim govorima ili tijekom demonstracija koje organiziraju. Ipak, ostaje činjenica da je, kad je predsjednik Hollande pokušao uvjeriti biračko tijelo da ograniče svoju pojedinačnu slobodu stvaranjem poreza na ugljik, ili kad je predsjednik Macron pokušao spustiti ograničenje brzine s 90 km / h na 80 km / h na glavne ceste za potonji pokrenule su pokrete crvenih kapaka i žutih prsluka.

Građani svjesni produbljivanja nejednakosti i realistične situacije često lošije u drugim zemljama, građani su uvjereni da je krajnje vrijeme da se stvari promijene. Ipak, čini se da pristaju na takvu promjenu samo u njihovu korist i nikad po njihovu cijenu - reakcija dobro uhvaćena u glasovitom izrazu ne u mom dvorištu .

Građani su rastrgani između individualizma i univerzalizma. Oni su univerzalni u svojim tvrdnjama, a istovremeno individualistički u svojim postupcima. Stoga bi bilo vrijedno educirati i podizati svijest ljudi o javnim poslovima kako bi se svima omogućilo da ulože neke napore, uključe se, čitaju i informiraju se ne samo gledajući televiziju, masovnu srednju izvrsnost.

Sa socijalnog stajališta i u nedostatku promjene političke dinamike, kriza će se povećati još više nejednakosti. Da bi se postigle neke promjene, donositelji politika trebali bi se zalagati za povećanje plaća nastavnicima i radnicima, kao i za bolje financiranje pravosudnog sustava.

Sada smo opisali sve dionike.

Što posebno možemo očekivati za grafičku industriju?

• Pod pretpostavkom da u politici nema promjena, posljedice pandemije bit će nestanak najslabijih, među kojima su kvalitetna poduhvata koja se neće moći suočiti s novim teretima i izazovima.
• Bojati se povećane korporativne koncentracije koja bi se mogla dogoditi po niskoj cijeni za kupce.
• Dugoročno gledano, riskiramo gubitak znanja poduzeća samo uz prednost dioničara, multinacionalnih kompanija, trgovaca na malo i, naravno, velikih i financijski jakih tvrtki za grafički dizajn. Oni ne bi imali drugog izbora osim pokušati uvijek da zarade više i smanje troškove, što će zauzvrat povećati nejednakosti i umanjiti već bolesnu socijalnu pravdu.

Iza ove okrutne dijagnoze ljudska bi nam inovacija mogla donijeti neku nadu.

Trgovine ciglama i malterima i dalje su potrebne, kao što je pokazala kriza. Ljudska bića trebaju socijalne kontakte. Jednoglasne političke reakcije na trenutnu situaciju također pokazuju da nas u teškim vremenima prvenstveno pokreću naše emocije.

Industrija vizualnih komunikacija cilja upravo na izazivanje emocija kroz rad svojih grafičkih dizajnera i publicista.

Budući da je glavni cilj ostalih dionika prodaja proizvoda potrošačima i budući da su željni udvostručiti svoje napore kako trenutni sustav ne bi ostao bez daha, neće donijeti nikakve promjene. S tim u vezi, vrijedno je napomenuti da prepreka popusta zbog logističkih poteškoća koristi trgovcima i multinacionalima.

Bez popusta jednostavno znači smanjenje troškova oglašavanja. Stoga im kriza donosi mnogo profita, dok potrošači plaćaju cijenu sada kada njihova uobičajena košarica sada košta 25% više. Nakon krize, posao će se odvijati kao i obično za trgovce i multinacionalne kompanije. Međutim, bilo bi pogrešno usmjeriti prst na njih. Ako troše novac na komunikaciju i popuste, prije svega je to što prodaju svoje proizvode i prirodno je da se trebaju pokušati prilagoditi novoj situaciji u kojoj nisu stvorili ništa.

Unatoč korisnosti mjesta kupnje, činjenica je da internetska kupnja bilježi procvat. E-trgovina je najveći pobjednik ove krize - ne samo zato što je njen tržišni udio u Francuskoj porastao za 46% u dva mjeseca, već i zbog toga što su novi potrošači potaknuti na kupnju putem interneta prvi put. Drugim riječima, pandemija u reklamnom smislu vrijedi milijarde eura. U tom kontekstu, bojim se da će hipermarketi izgubiti tržišne udjele jer pripadaju načinu distribucije koji se bori za organiziranje - naravno uz neke iznimke.

Donositelji politika mogli su odlučiti masovno educirati potrošače kako bi postali "potrošači"

A što je sada s reakcijom građana i potrošača? Želi li doista neku promjenu? Apsolutno! Je li spreman / ona dati potrebne žrtve? Apsolutno ne, i to je mjesto gdje se cipela zakači. Zapravo, klimatska kriza će dugoročno biti smrtonosnija od pandemije. Međutim, trenutni medijski sukob oko virusa mogao bi ponuditi rješenje. Holistički podaci o posljedicama i ulozima pandemije, nepristranim raspravama i zdravom razumu mogli bi dovesti do promjene u obrascima potrošnje. Na primjer, je li zaista razumno - bez uvrede za neke ekonomiste - zimi uvoziti kivi s druge strane svijeta, usprkos ekološkim troškovima? Trenutno je novac jedina valuta razmjene i vrijeme je za stvaranje ekološke valute, ne u obliku novih poreza, već u obliku ugljičnog otiska koji bi se kvantificirao za svaki proizvod i prije svega objasnio potrošaču.

Živimo u doba konzumerizma. U školi ili na sveučilištu gotovo da i nema predavanja o izazovima s potrošnjom u pogledu prava i obveza ili okolinskih pitanja. Obrazovanje u ovom polju jedva da postoji. Donositelji politika mogli bi odlučiti masovno educirati potrošače kako bi postali „potrošači“.

Zaključak

Osobito za tiskarsku industriju, smatram da je potrebno diverzificirati vrste usluga koje nudimo i ući u svijet e-trgovine ako one već nisu poduzete. Smatram da je lokalna provedba od vitalnog značaja kako bi se izbjegli beskorisni pokreti koji ne samo pogoršavaju klimatsku krizu. Premještanje industrija ima smisla i nije pitanje protekcionizma već zdravog razuma.

Jednostavno spominjanje najmanje prepreke trgovini dovoljno je da se neki ekonomisti uplaše u tragediju. Mogu razumjeti njihove argumente, ali još uvijek vjerujem da oni zaboravljaju da se odluke mogu provoditi korak po korak i sporim tempom kako bi se izbjegli valovi panike i globalne recesije.

Što se tiče članova FESPA-e, čini mi se da bi zajedničko stvaranje među članovima globalne udruge moglo donijeti višestruku dodanu vrijednost. U okviru održivog razvoja, zamjena konkurencije uzajamnom pomoći mogla bi pomoći poduzećima da se brzo razvijaju, čak iako se još nisu odrazila na to što bi se moglo učiniti i po kojoj cijeni.

Jednako sam uvjeren da je danas stvarni interes mojih kupaca da se uključe na taj put. Slijedom toga, rado bih raspravljao o tom pitanju s članovima FESPA-e kako bismo sutra mogli biti jači zajedno. FESPA je odgovarajuća postavka za zajedničko angažiranje na pitanju koje će se staviti u središte njegovog rada u ovom desetljeću, ili se nadam.

Ako želimo da se dogodi promjena, moramo utjecati na donositelje politika tako da oni odaberu smjernice i osmisle plan i nakon toga ga temeljito provedu. Naša je odgovornost kao menadžeri.

Ono čega se najviše bojim je da se nakon krize COVID-a vratimo na posao kao i obično

Mogli bismo razmišljati o stvaranju europskog fonda za klimatsku tranziciju i održivi razvoj koji financiraju države članice i poreza na multinacionalke koje rade na europskom tlu. Prednost takvog sustava bila bi uklanjanje fiskalnog dampinga između europskih zemalja i utjecaj na globalno gospodarstvo zahvaljujući modelu kojeg Trumpova administracija ili vlasti u Pekingu teško mogu ikada izmisliti. To je moguća opcija, ali trebalo bi 27 država članica da se dogovore oko zajedničkog rješenja, ne za akutnu krizu poput COVID-a, već o zajedničkoj ambiciji za Europu, a potom i za svijet u cjelini. Ako uspijemo u središte rasprave staviti i pitanje socijalne pravednosti, mogli bismo ponuditi bolji svijet sljedećim generacijama.

Ono čega se najviše bojim je da se nakon krize COVID-a vratimo na posao kao i obično. To bi dovelo do nestanka manje financijski jakih poduhvata, do gubitka know-how-a na duži rok i do porasta socijalnih nejednakosti. Pa ipak, uvjeren sam da poslovni menadžeri imaju i društvenu odgovornost pored kreatora politike.

Još uvijek ulijevam tajnu nadu da će na kraju prevladati građanski duh, sazrijevanje razmišljanja o stvaranju na političkoj razini i, prije svega, inovativnosti i zdravom razumu. Da, ali kada?